Trokut

Domagoj Margetić: Moji razgovori s Trokutom

Kroz nekoliko godina, Trokutu sam postavljao niz pitanja o njegovim umjetničkim počecima, radu, njegovim djelima, sjećanjima, aktivnostima, akcijama i muzejima koje je u više navrata osnivao, kao dio svojih umjetničkih performansa.

Tako su nastali ovi zapisi. Kroz moja pitanja i Trokutove odgovore.

Na ovom mjestu donosim neke od važnijih citata iz mojih razgovora s Vladimirom Dodigom Trokutom.

“Sjedi na kamen mudrosti, kamen spoznaje. Spoznaj onog koji je predodređen, onog koji je bremenit i kojeg ne možeš izbjeći, to su tajne koje kriju rune, grom stvaralačkih munja. Jednoć sam uludo vjerovao dok sam spavao podbočen laktima na kvadratnom stolu dok sam pio punim gutljajima iz krčaga, kockao sam s bogovima. Ratnici juga sjede za mojim stolom, vape za prstenom povratka, pijuć jutarnju kavovinu spravljenu od ječma i cikorije, bojeći se pritom zaviriti u svoje srce i kesu od kože u kojoj se krilo zrcalo okruglo, iz kojeg se moglo čitati. U kesi bješe i glava ženskog lika odlivena od bijelog zlata, nebeska druga, pas razuma u sazviježđu malog medvjeda, u kesi skarabej jednorođenik krilati vladar što stoji na nebosklonu, dvospolno oplođen rađa samog sebe žrtvovatelja, hramovnika i snivatelja. Broj trinaest je simbol obreda obnove. Svi smo mi proroci kad se molimo gledajući se licem u lice, proročstvo se samo priljepi za ruku. Općenje s putirima priprema vas na pravilno postupanje i donošenje jasnih i svjesnih odluka, zapravo što je to što bi u ovom trenutku trebalo znati o svom životu kako bi živo biće nastalo iz samog sebe. Tragaoc sam za novim izazovima. Tko traži novi nemir će iznaći, istina je za hrabre i one koji se ne plaše samoće, a život je za one koji se ne boje smrti. Ugledah par kockica koje viriše iz jelenske kese s ispisanim brojevima na pločici od bjelokosti. Brojevi posloženi tako da služe svrsihodnosti trenutka. I brojevi mi rekoše kojim redosljedom da ti služim. Pribilježio sam vrijeme, 21. juna. Tren ljetnog solsticija. Jedne vrele ljetne večeri, najdubljeg dana u noći. Dobro slušaj, ti koji vidiš budućnost bez kugle kristalne, bez gledanja, svijest o svijesti je čin koji iz sebe vidi vidilnika. Neću ovdje ništa reći, iako sam u to doba bio zaokupljen traganjem za najmanjom riječi što htjedoh je ispisati izgovorih “Ja”, suprotno mom običaju da pogledom proniknem u izvor nadahnuća, preobrazba dječaka u djevojčuru, mladić izvana gledac iznutra.”

“Nemojte ništa povezivati, sve se to protivi bivanju ovdje i tu u Trokut kuhinji, ništa ne iščekujte. Ovaj zazor i opiranje nije ništa doli poniranje u sama sebe ili strah pred putovanjem u Had. Zbiljski sam osjećao otpor tog iznađenog prostora koji tu sjedi i pritom nastaje oprekom duha i tijela, nestaje pitagorejevskim kvadrilom, kvadrat čini četiri trokuta, rastvori se u simbol duše, tijelom raspada u obliku usmrćenja čarobnice kao raspuštene djevice, to je ono što se krilo u krilu kvadrata, sjedilo za stolom da više ništa nisam mogao vidjeti od onog što je vidljivo. Probudila je oganj u krilatom starcu. Riđokosi, kanirani zloduh me obuze. Izvodi se u mraku nebesko vjenčanje crvene i plave, iza je grad trešanja, broji se od jedan do četiri i od četiri do jedan. U njoj ugledah nepar, moja težnja je nepar, vaša ideja je par. Rekoh, ah kad bi bar vaša ljubav bila usmjerena neparu ovaj svijet ne bi bio prenapučen. Aleluja. O vladarice borbenih i plamenih kola, tvoja staza svijet je zamršenih uloga, igara. Njen fiksirani pogled uzmiče, oči gledaju, lebde, podešena, izbijeljena gleda slike u mislima. Naučene recepture pretvara u razum. Kad bi bar bila dijete gledala bi stvari bez viđenja. Došla si na taj položaj nakon što si ubila meni vjerovanje u lud blud. Stol postade glavnim žrtvenikom. Uz komad raženog kruha odlomljenog rukom izgovorih riječi poput jaganjca božjeg, a zatim utisnuh u kruh znak ribe, miješam vino i vodu u kaležu. Tražim izbavljenje. Dobar znak za početak, sve je u početku, ništa u kraju. Ovaj svijet je takav da moraš ubiti ili biti ubijen. Kako mrtvom zecu objasniti što je to opsjena? Zastave su spuštene na pola koplja Ljubo Babić, crveni flor nad mojom miškom: u stroj u stroj, vladar je izišao u lov. Bogat ulov je izgovor za ovaj dan za koji sam znao da će doći. Sada će se tvoje sumnjičavo srce valjda smiriti jer iz tog srca govori nužda, zloduh si koji izmiče, ti koja udišeš orgon, to je spajanje nespojivoga sa spojivim, alkemijski postupak vjenčanja vode i ognja. Zahtjev da se svrati pozornost na sredinu, opomena pred bijegom, cervus fugitivus (jelen u bijegu) koji slatkim riječima oduzima proročstva bijelom vepru. Tko zna što ju je obuzelo. Ionako na kraju će sve izgubiti. I čuh piskav glas koji grguta slova i slovi mi: veza bez konzumacije i pritom se oglasi iz krletke zatočena ševa zlatna ptica pjeva, ševa ševa ševa, ah ta ševa. Upitah se što to zapravo znači. Na podu zrcalnom u sobi zrcala na nekom sajmištu iskrivi mi se lice u mnogostrukim ovalnim zrcalima poredanim na zidu, izmjeniše se motori u bačvi smrti.”

“Sjetih se riječi učiteljevih. Budi glumac, a nemoj glumiti. Kad bi bar postojala ljubav pram stvarnom. Za stolom se krčka posljednja večera za ljudoždere. Mnoge su djeveruše sjedale za moj stol čekajući neko ispražnjeno mjesto. Prevrtao sam razne vračke i pribore mojih praotaca, slakove ptica, kosti zvijeri, zube, kandže, rebro Adamovo, rune zatočene u kristalu, ispisane žicom dvadeset četiri karatnog zlata za zlorada proročstva što se čitaju na podmetku zrcala na kojem je srebrnim nitratom ispisana riječ Telema. Vijenac od ruža. U ulici jorgovana sjene su veće noću no danju. Znaj ništa.
Sačini nadjev. Pridodaj tome začine rođenja, patnje, smrti i uskrsnuća. Ne zaboravi vijenac od olova i lovora. Tri skupocjena dara. Vino od ruzmarina, maslinovo ulje i bosiljak. Čovjek i bog su tako blizu i tako daleko, a na istoj su razdaljini. Ionako si to sve otuđio od svojih ovozemaljskih čula. To je čudesna voda, čudoredna voda, materinska voda. Živa voda. Samu sjedalicu stavio sam na sredinu stola. Na stolici zdjela puna jalovih plodova. To je merkurska voda koju kralj ispija na svom tronu dok se i sam ne rastoči. Lovci uhvatiše njegovo djevičansko tijelo. Po srijedi je jedna tvar koja je svesadržajna. Ulje, bosiljak, duša, sol je oganj naravi. Svakako prije toga treba popiti čaj od maslinovog lišća. Voda koja pamti i iz koje sve nastaje je pravoda, u njoj je sve sažeto, sa svime vlada. To je filozofska voda, ne obična, već aqua Mercurialis, prosta ili složena, kabala plače, broj jedanaest. Izmrvi tamjan u veoma sitan prašak tučkom i dodaj velebilje i senu za lunarnu vodu u slavu božice Lilith uz recepte alkemije tišine. Sam đavo zna točan tren priprave. Šaman sijede brade drži u ruci štap naglavačke. S onu stranu onkraja glas: Živi ili umri, živi pošteno, prevari Boga. O ti Vladimire, vladaocu mira, smiraj duši koja se rađa nije još duh težine, za tebe spravih melem krijeposti ovijen zapisom na jelenskoj koži pisan crnilom od čađe graba. Ptice u letu slave i hvale sebičnost kao vrlinu. Ruka moja pušta tintu svim pisarima. Ono što se zapiše to i dolazi. Obrat dana. Ovaj napor rezultirao je nedovršenim opusom.”

“Golub, znak uklesan nad gredom, ulaz u predvorje u konobu s tolom i policom, u tri reda položeni i rasuti razni bačvarski alati bradve, strugalice, dlijeta, pile starinske, šeguni, šestari, blanje, a na podu rasuta krtola, kapula, na gredi na kovanim čavlima vise peće, vismena, slanine, sapunice, pećenice, krvavice, prednji i zadnji pršuti, ozelenili plijesni što ih čuva i preparira od propasti same, od nameta crvi, pa red tikava zatvorenih čepinom u kojem sjeme se čuva za raštiku, koromač, češnjak šarac te zob, proso, starinski čemer okružen s tri strane kamena živca i jednim nadzidnim bačvastim osvođenim svodom. Lađa za odstajalo rumeno pitko vino koje u tajnosti u noćnim seansama ispijaju bog Janus i njegova bratija bog Bakus i Dionizis iz bačava stoljetnih izdubljenih u dudu dužica hrastovih. Hranjen od pamtivijeka nevinim stvarima. Odbij od sise, Vlade. Iz sebe sačini sebe, isan, jednotu i jedno ujedno, iz drugih nemožeš načiniti jedno ako prvo iz njih samih ne nastane jedno. To je dovršenje djela, traži uvijek gotov svijet, uvijek jedno, nikad mnogo.”

“Veliki bijeli pivac s crvenom krijestom i plavim pjegama šepuri se, kočoperi sam po dvorištu, kokoši bijahu u zidanom kućaru, drugo dvorište naslanja se na prvo. Pivac šeta i skakuće s noge na nogu pristavom kamenom, s lijeva na desno i desna na lijevo, lijeva-lijeva, desna-desna, čuva mrtvu stražu, daje počast poginulim i neznanim junacima u prvom ratu. Boreći se i ratujući za dobro, u ime dobra, osta napušten i zaboravljeni vojnik na bojišnici, pivac još broji mrtve. Borio se za granicu na markafonu, monarhiju i njegovo carsko veličanstvo Vranju Josipa prvog, a u Španiji na strani anarhišta protiv republikanaca. Znao je pivac da su republikanci anarhiste ubijali s leđa s metkom u potiljak, odlazeći u smrt s pokličem ‘Viva la muerte!’ prije smrtnog hropca. Pivac ne zna koliko dugo godina u ovom dvorištu obitava, donijet je s bojišnice Galicije kao pilić, brižno krit pod vojničkom jaknom. Glava mu ima čudan izraz, svako malo podiže ju, trzajući, skriva je pokrivalom krila. Kljun položen na meku zemlju. Zalegne, osluškuje fijukanje metaka, sjeća se svih praočeva dok su još živjeli u Španiji, u očima sjeta za minulim dobom. Oko vrata aluminijska pločica br. 17932 soldat P.D. Tu i tamo bi zakukurikao. Ne odustaje. Polako se vraća natrag svom poslu. Začudo, taj dan pivac nije naskakao na kokoši.”

“I tako stigosmo pradidu Šimunu Jonu Jonjiću babinom. Prababa Iva omanja ženica što dobrotom zrači, u očištu modre oči cakle se, sidila je na stolcu na solaru nagnuta licem pram podu, ruke u pokretu, prstima skida napuklu zelenu koru sa dragocjenog koštunjavog ploda u ljusci, bajama, izdvaja ih u traversu. Jon se pojavi u okviru vrata, sa zida skide obješenu tikvu sa vinom začepljenu čepinom, pradid na katrigu sidne s otvorenom lumbrelom u ruci zavitih noktiju, dubokog glasa, živi oganj u očima, prčevitog tila, suhih očiju, oblog, visokog čela, druga ruka odmara na naslonu, donja usnica ispupčena, žile napete na vratu, pokret lica govori, duša zaleđena, rećin na desnom uvu, znak pripadnosti plemenu, statusna oznaka poglavice, poglavara i glavara, pozove me i nasadi na tronožac sučelice sebi, gledali smo se oči u oči u očišta i započne zboriti mitove i običaje, uči me bilinama, iz njedara vadi duvan kesu, uloži je u ruku –Neka bi tvoje. I reče mi ovako –Vidiš, uvik u viku jednom, jedan. U kesi se nalazilo sedam pločica, tri od tirkiza, dvije od ahata, jednog muškog, jednog ženskog, jedna od bila misečeva kamena. –Kad u kamen glediš u oku tisuće iskri zvizda. Mater zašuti, otac se pravi da ništa ne vidi, prababa okrene glavu, nije ga se smilo ometati u njegovim božjim i đavolskim poslima. Triput mi rukom dodirne desno rame i položi svoj palac nasred čela, glasom dubokim mumlja i da mi otpust. Did usta sa stolca, poče se polako micati i zađe među čeljad. Ćaći dobaci –Ivane, pazi ovo dite, nije obično dite. U insanu njegovom razni svitovi čuče. Svevide ne daj da mu se štogod dogodi. Čuvaj mi ga kao oca, sina i duha praoca svoga. Pradid blagoslov svima udili, put blagoslovi, odveza magarca kojeg je baba prije naranila svježinom trave, i dadne momku tovara da ga do autobusa otprati i vrati mu ga. Iva je iz traverse bajame usula u platnenu vreću i pridodala svim milodarima u košaru. Iva šutke mahnu svim prisutnima. Mater, ćaća i brat su išli naprid, did me za trenutak zadrža i otpratio par metara i reče –Ćaća ti je pa u nemilost, ne prvi već drugi put. Budi pažljiv prema njemu. Dao sam mu kuvertu sa jaspricama da ga malo poguram. Znaj, poglavarima od davnine pravo je da svituju oprez, a didovima kristijanskim mudrost.”

“Ribolovac je sjedio na drvenom sanduku, noge savijene preko ruba petama dotiču rivu. Na udicu nameće ješku, obrok veličine zalogaja. Zabacio je tunju naprijed. Pada polako. More uz obalu. Na sanduku otisnut broj 7-10, mali broj 17, šablonom otisnut crnilom u boji. Ulovljena riba padala je živa na pod. Na pristaništu nekoliko vezanih brodica. Kiša je stala voda raste. Kiša se topi u vodi more raste, valovi se igraju s morem na površini, nije bilo jako duboko, oko tri metra. Vrijeme navješćuje blago vjetrovit dan. Ribaru je to pošta s koje svakodnevno lovi. Ribe poznaju vještine i navike ribara. Pjeskovito muljevito dno. Zrak izvire iz pijeska. Valovi stižu sa otvorenog mora. Ribar okruni svoju poštu. Jestivi krakati rak gmiže pjeskom, rak pljačkaš. U rivu usječeno par kamenih rahlih stepenica, niz s obje strane, na dnu plato, malo pristanište za barke. Dvoje ljudi na punti i ribolovac koji lovi ribu, radnik u trlišu pred pumpom natače naftu, stao sam iza leđa ribolovca pitajući da li je vidio dječaka u majici na pruge. Na samom rubnjaku obale stojim, dometom oka sve promatram. Tražio sam ga. Pitajući dvoje, troje ljudi koje sam susreo jesu li vidjeli jednog dječaka u mornarskoj majici, bijelim hlačama zavrnutih nogavica i zepama na nogama i pitajući čovjeka koji je lovio ribu. Pod plavom kutom velike široke mišićave ruke kreću se nezgrapno, nabreklog čela, ruke u kretanju, more nanosi kapi soli. Skida plijen s udice. Uhvatih pogledom gledano. Ponovo je nabacio udicu sa ješkom. Nešto je zahvatio, zakačio ga je udicom za mornarsku majicu, ribič je povikao –Nečije je dijete u vodi. Čovjek skoči u more. Pogled mi se sledio. Vidih ga uronjenog na pjeskovitom dnu. Put prema vlastitoj sahrani. Pogiblja se krila u tom djetetu. Zarobilo ga more na dnu pijeska. Vrisak, bol, jecaj, tihi krik, usta su me pekla i pjenila se, oči suhe, bio sam blijed, duboko sam udahnuo, ruke su mi drhtale, noge klecale, sklopio sam oči, trebalo je smoči snage, zamah rukama, otrčao sam, nisam se zaustavljao, trčao sam, trčao, pretrčao stubište, utrčao u stan, vrata su bila otvorena, viknuo –Naš brat je mrtav. Prozor škripi, otvara se, majka se išla se baciti kroz prozor, teta je bila u blizini, uhvatila je čvrsto za noge i povukla na pod. Iz daljine dopire zvuk sirene. Otrčao sam nazad, nisam zatekao kola hitne pomoći, već je bio u bolnici. Ribar mi dobaci da nije vidio kako je upao, drži da nije bio dugo u vodi. Nisu ga uspjeli oživjeti.”

“Na stubama što izviraše iz nekog potopljenog grada ispliva neki golemi kameni brijeg, od obruba podnožja usječeno 365 stepenica, za svaki dan jedna, išle su do ruba platoa, na platou na klupi za stolom, oboda biserima i draguljima urešenim i optočenim, sjediše tri bijela majmuna, u jednom tijelu dva tijela, tri proroka, tri mudraca, tri čarobnjaka, u nagovještenju hrama bijelog majmuna što se u Bibliji hvali i proklinje. U njihovim glavama posloženo je potpuno znanje ispisa, knjiga, listina, ploča, zapisa i pismena, ispisa o sadržaju svakog djela pomoću kojeg se moglo sagledati sve saznanje od iskona svijeta, a saznati se moglo to zbiljsko znanje samo tokom te godine od tih majmuna ili po praocu osobno. I za toga dana zlatnim trubljama razglase svim kraljevstvima i carstvima da dovedu mudrace svega svijeta neka progovore istinu. Ne prođe dugo, mudraci dolaziše s mnogim tajnama u duši, šuteći. Majmuni odlučiše, čija im se mudrost najviše svidi, darovat će čaroban ovalni zlatni prsten od 999 karatnog zlata s usađenim rubinom boje golubljeve krvi, koji u sebi tri tajne nosi i tri želje ispunjava. I tako će izgledati zemlja novovjeka. Ništa ne vidu, ništa ne čuju, ništa ne govoraše. O ne, telefon je zazvonio, čemu se truditi oko ljudi? Svijet u kojem živim, to nije moj svijet. Oni su lovci na male kićene istine i laži, gledao sam to pedeset puta. Čemu bog ubija ljude? Svet mi je takav bog, ljutiti bog. Malo je sitan za boga. Lov ih oslobađa.”

“Crveni barjak vijori nadignut nad jarbolom. Nigdje žive duše. Jedna svinja šeta dvorištem. Svinjo, dobro jutro. To je svetac koji ne čini čuda. Kome se moliti? Rulji ili čovjeku, pitah se ja. U nestvarnom planetilu sunce uđe u svoj zenit, u rub slike. Pečene ptice padaju sa neba. Ptice i ljudi i svinje dijele isti trag. Lov mene ne oslobađa. Prorok u meni reče ovako: nevidljivi treći svjetski rat trajat će sedam godina. Sedam sušnih i vlažnih godina, ali vi to nećete moći vidjeti. Među lažnim prorocima biti će istiniti, a vi ni to nećete moći viditi. Ivan. Ljudi će nestajati pored ljudi, ispariti u gomili, bivati usisani i pretvoreni i rastvoreni i raskoljeni glogovim kolcom, nevidljivom energijom, iskliznuti u nematerijalan svijet. Sjeverni pol biti će na mjestu južnog pola, južni na mjestu sjevernog pola. Kad zemlja preraste sebe, nestati će u prva tri mjeseca. U brojilici početka, tri ipo milijarde ljudi. Telefoni neće zvoniti. Avioni neće letjeti. Brodovi neće ploviti. Ribe će hodati zemljom. Prozvjezdano nebo najavljuje svoju sudbu, sunce neće zalaziti četrdeset dana. Sve bješe izdijeljeno na dvanaest djelova. Dvanaest planeta. I dvanaest astroloških znakova planetarija. Bijeli miš sreću dijeli. Iz vode iznikoše tri kamena stuba od bijelokosno-sivog mramora carare, i na svakom jedna jabuka, jedna od zlata, srebra i bakra, privlače gromove, munje, potrese, poplave, šumove i zvukove dosad neviđene. Otok malen. Otkrivenje. Tri jabuke, tri mita, tri grijeha, tri navještenja. Mit o midi, mit o ribarima ljudskih duša i mit o skupljačima ptičjih perja. Penjali su se na stubove sjeli na jabuke da budu bliže nebu. Dvanaest majmuna istovjetno je dvanaest astroloških znakova. Dvanaest majmuna, dvanaest glasnika i dvanaest misionara pakla. Sjedeći na jabukama piju uvarak crnog sljeza, pun je crne sluzi. Oh ti čuvari krijeposti. San hiponoze crnog mjeseca Lilith, drži ih na životu. Satovi su stali, narod umire, jeca, i djecu njihovu neće poštedjeti i pravo je i onako oni nisu živi. Preživjeti će samo oni koji će moći ispostiti. Mrtvi ste, spavate, nebudni ste. Probudite se. Živi će biti mrtvi, mrtvi će biti živi. I dani postahu jednolični i pusti. Dvanaest majmuna izrekoše u trinaestom znaku, zmijonošca. Samo njihov strah i njihovu pokornost poznaju, od praoca mnogi dani protekoše. Dodvoravanjem pamet im posta spora, misao luda, govor tup, zaglupljen i dvoličan. Priziv. Bolest i smrt u njima počiva, od živih postadu mrtvi, smrt i zato umiru i uopće nijesu niti živjeli.”

“Bolest ne postoji. Čovjek pristaje na bolest. Pitahu: kad ćemo mrijeti, zar ovo nije život, ako nije život zmijonošcu reci, dakle što je to život. Što zapravo život nosi u sebi? Što razgrće, što krije? Tamu i svjetlo. Svjetlo i sjenu. Tugu i radost. Zmijonožac progovori: vratite mi božiji svijet. Vratite živu dušu, čovjek se rađa bez duše. Rulja krikne: čudno govoriš, zmijonošcu, red je da odeš. Čemu nas uznemiruješ. Kako da se odreknemo smrti kad je smrt na svakom koraku, zato joj otvoreno idemo u susret, sve je mrtvo. Mi smo živi. Zmijonošcu hoćeš li čuvati našu smrt? Zar je nisam dosad čuvao, reče on. Ako sad odem, više se nikad ne vratim. Povotkinje jedne, red je da idem, moj čas je došao, zauvijek odlazim, moju nevjeru sestre i braćo moja, u ime smrtnosti vi ćete osvetiti, svoj bijes na čovjeku utišati. Ruljo, čuvajte mi čovjeka. O vi hrabri, takozvani muškarci, vi koji imate samo sjećanje na svijet muškaraca, tako reče zmijonožac, vaša hrabrost ne dopusti da skinete pet kristovih rana sa križa, to njegovo ovozemaljsko tijelo, tijelo svakog tijela, krv svake krvi, pot svake poti, njemu dato, vama nije oduzeto. Kraljevstvo nebesko pripada siromašnima duhom, zadnji će biti prvi, prvi će biti zadnji, tako reče Issa. Ubili ste sina božije kreacije. Ubiste čovjeka. Ubili ste Sokrata, Pitagoru, Arhimeda, majstora Eckharta i mnoge druge. Samo zato što su zborili i slovili istinu. I na križ ste propeli sina božije kreacije. I tako ste ubili živog boga i stvorili kult mrtvog boga. Zanijekali ste učenje njegovo, kao svjesnog i živog propovjednika i najvećeg govornika svih vremena od praoca do danas. Zanijekali, zanijekali učenje Dionizisa, Tilope, Shankare, Mahavira, Vivikande, M.I. Gurdjieffa, Shiri babe, Muhameda i mnogih drugih. U svakom ljudskom biću nalazi se jedan avatar, po poslanju krije svijest, jedan zaseban tip znanja, jer svako biće svjedoči svjedočnika i pristupnika svijesti, a i time jedan tip zasebnog znanja.”

“Siromaštvo moje duše me nagoni onomu gdje ja dolazim i odlazim smirenog srca. Dok ovo zborim, zaboravi da sam lovac. I reče –Skromnost koje slijedi mirno živi. Ne popusti srcu da volja nadvlada. Volja je za hrabre i svjesne. Već hrabro nastavljam put. Harmonika posta bijela, providna kao najčistiji biser. Ljubičasto crvenkasto svjetlo što je dolazilo sa žare, probi se kroz modrikasto tijelo harmonike. Gipkim i vitkim prstima posloži pet pataka na srebreni pladanj. I reče ovako –Ja ubijam svoje ptice, ja lovim svoje ptice, ja ljubim svoje ptice jer i mrtve ptice govore. Pet pernatih anđela, pet legendarnih hrvatskih pataka, pentagram pet strana svijeta, svaki rog pentagrama slovo V, victoria, pobjeda, V je rimski pet, pet puta plus pet, 25, Konfucijev kvadrat, znak pentagrama je znak čovjeka i velikog svećenika Zaratustre rođenog u gradu Raga, Dubrava, Dubrovnik, Raguza, tvorca ideje o jednom bogu, i tako onda reče: jedino ono što sam htio čuti nitko nije mogao izreći. To je formula prokletstva samog Ozirisa i svakog umrlog u kakvoj god spodobi on došao. Dobrim djelima slavite praoca. Mudrost izgovorenog veoma me se dojmila. Ona se usjekoše duboko u dušu moju. U njemu je uistinu živio dobraizam, rekoh ja sebi. U njegovim grudima živi ljubav istinska. Čistoća u skromnosti priposta cvijeta. Dobraizam je njegove mudre riječi privodio u djela. Riječi jecaju, padaju mu u prsi poput vrućih kapi gorkog ulja. Govor ga je ništio. Tvoreći dobra djela duša je bila najćutljivije glazbalo. S tog stola nitko ne ode neuslišen. Svako jutro izlazio je bosonog, sigurna koraka i kad bi sunce provirilo, u mirisu svježe zore, okrenut suncu sačinio bi pozdrav suncu. Nakon iščinjenog obreda na susjednoj livadi gledio je konje razigrane, bjelogrive, neobuzdane kao šumska divljač, brzali su, propinjali se ispred njega, oni mu bijahu sve. Sam gospodin ništa. Njegov život valjao se u grijesima. U zlu utapljala se duša njegova, tako govoriše ljudi. Na tren glavu je oborio, podigao se, zakorači, kroči korakom, bješe spor i olovan. U zanosu govornosti kosa mu se pomrsi, a tvrd smjeh na krajičku usne osta ukočen na usnama. Sunce upravlja danom, mjesec i zvijezde upravljaju noću, od pamtivjeka je tako. Uzdajte se u biće čovjekovo. Živite pošteno na ovoj zemlji stvorenoj na vodi. Branite istinu.”

“Na povratu susretne lovac satira koji je sjedio uz jezerce, na kamenu nalik zubu, zvučeći svoju pjesmu na dvojnici, prizva zmiju s onu stranu dobra i s onu stranu zla, dvoglava zmija svjedočila je zlo i dobro. Ozirisa i Izidu, čarobnu šumu i rajski vrt. Pretvara se čas u pticu crvenih očišta, ne vidi joj se glava od očiju, slovi i navješta govor dvojnosti, meditaciju crnog sunca Lilith. Čas recitira Vergilija, izbacuje tarok karte, nagovješćuje 22 arkane, 22 tajne. Zmija zastane i reče satiru –Nisi pjevom frule nadmašio Apolona. Satir se zahvali zmiji. Svojom rukom dodirne svoj dlakavi slak. Satir ugleda lovca i pozva ga k sebi. Na malom prstu za te večeri na ruci je imao ovalni prsten s rubinskim kamenom boje golublje krvi. Satir zastane, utihne svoju pjesmu na mjestu i reče mu ovako -Na zlatnoj grani živućeg grma iznađoh ovaj prsten na mojoj ruci. Pozove lovca k sebi tražeći ruku lovčevu. Lovac zaplahiri, nato će satir –Čemu strah, osvijesti to!, i uloži prsten sa svoje ruke na mali prst lovčev. –Ovo je darak moj maleni. I reče mu –Ti ostaješ, ja idem, više ti nisam potreban. Prostrana koža satira navezena pala bi u vodu kasno u poslijepodne. Pridoda –Živi pošteno prevari boga. I satir sjedne uz jezerce, zovom pjesme vabi nimfe. Izvadi svoju dvojnicu iz koje dopire praskav zvuk, praskanje zvuka što pjevuši pjev i poj čudnorodni uznemiri konje, začu se rzanje i rika goveda, marva poče memekati, ljudi se uznemire. Satir žubori pjesmu, odu i sagu vječne sreće. Orošeni kamen za te noći plače, uzdiše, stenje. Mir poremeti cvrkut neke bijele ptice što je kružila upravo nad njegovom glavom. Mit o bijeloj golubici.”

Početak muzejske priče i prva Wundercammera

“Tišina ovlada sobom. Prototip je uspostavljen. Čin zgotovljenja. San je postvaren. Izba kuće na rijeci izmještena. Wundercammera ostvarena. Zbirka niza postavljena. Zbirnica sačinjava zbirku imenih i bezimenih proizvođača, bez naljepnica. Neke su u dnu imale utisnuti znak puhača i ugravirano ime majstora. Pozvao sam oca. Došuljao se svojim nezgrapnim nogama. Bacio pogled i dobacio –Zanimljivo. Nije loše. Iz taktičkih razloga nisam majku ni zvao. Dugo sam tajio skupa sa ocem tu wundercammeru. Dnevna soba je bila ispunjena sa preslicama, namatalima za konac, vodirima, čuturicama, sasvim oprečan princip. To joj nije uopće smetalo to ju je dapače radovalo. Tu je vidila nekakav smisao. Uzeo sam samo zidove, a sve ostalo je bilo osvojeno posobljem, u uporabi. Sobu je trebalo krstiti i dat joj neki naziv. Otac mi reče –Vlado. A da ono tvoje sačinjeno umjetničko djelo nazoveš ‘muzej industrijske arheologije’? Zašutio sam, pogledao sam i nisam imao što reći. Zatekao me i iznašao. Tako soba posta prototip muzeja industrijske arheologije. Muzej je rođen. Antimuzej je stvoren četiri godine poslije. 1972. godine. Od tog dana počeo sam skupljati sve trivijalne predmete, a usto i boce s napisima.”

Akcije grupe frakcija Crveni Peristil

“U blizini je ponirala rijeka Jadro u more, most blijedo zelenkaste tirkizne mješane boje koji je nadsvodio Solin i Split, donji dio glavne prečke smo obojali u rumeno žutu otisnuli smo u nizu riječ u ponavljanju ‘proces proces proces proces 1949-1984’.

Split uvala ovčice izložba pod morem

Split luka crveno more

Split vestibul preslikavanje neba 1969

Split uvala ovčice paljenje kopna i more

Split uvala ovčice uzimanje otisaka alova

Split ulične oglasne table, Trokut izlaže svijet

Jedna od akcija se zvala ‘Trokut u četiri godišnja doba’, fotografija u četiri segmenta, svaki segment trokutovog poprsja podjeljenog u četiri kvadrata izlagan na početku godišnjeg doba tokom mijenjanja ciklusa godišnjih doba u jednoj godini.”

“Postavih kriptogram, proračun. I sam sebi rekoh –Nije loše. 17.01. anno domini 1968. u zbroju 33. Dobar dan u ciklusu početka. Vratih se Pavi i Čaleti. –Dobar dan izabran za prvu akciju 17.01. Usuglasili su se. Obrazložih kratkom opservacijom –Kabalistički zbroj u skladu s kozmičkim zakonima i ritmovima starovjekih hirofanata, te zakonima tao i shi fizike. Znamen crnog sunca Izide i Ozirisa, zar u blizini nije kibelin hram pod zemljom. Sve se slaže. Sedamnaesto stoljetni rimski trg Peristila, uz kavanu Luxor, omiljeno je okupljalište okultista, hermeta, numerologa, kabalista, mističara, spiritista, probisvjetova, skitnica, hipija, bitnika, umjetnika i pisaca. Zar nam to sve ne ide u prilog? Klimnuli su glavom. -1924. godine na ovom mjestu djeluje i masonska loža Luxor. Pločnik Peristila restauriran je na temelju par ploča izvornika i sačinjava potpunu arhitektonsku cjelinu, a u jednoj od rekonstrukcija izdignut je na današnju razinu. Sam Peristil je kultno mjesto, neka vrsta trga, trg govorništva po uzoru na grčke i rimske govornike, okružen stepeništem i stubovima, na kojem se sjedi, razgovara, ugovara, dangubi, drže polemike, opušta i izmijenjuju iskustva. Po načelima grčkih peripatetika koji šeću u krug. Ovo mjesto nisu odabrali slučajno pisci, umjetnici, slobodoumni ljudi radikalnih svjetonazora i buntovnici, anarhisti, pjesnici, mudroslovci i ljubitelji metafizičke pojmovnosti i pojava, u svom svjetonazoru liberalisti, anarholiberali, anarhokomunisti, agnostici, mistici, skeptici, askete, oponenti i disidenti. Zar nisu svojim dugim vlasištima, neurednim i nepočešljanim bradama, odjeveni u jeans odjeću s beretkama na glavi u potpunom skladu s revolucionarnim pokretima studentskih revolucija. Pave zar i ti nisi opsjednut i zar ti uzor nije Che Guevara. Ova mala zadimljena kavana u kojoj se miješa dim opijata i haluciogena, hašiša, marihuane, cigara i miomirisa duhanskih mješavina prepariranih medom iz lule dima koju rabi Božo Jelinić, dok su drugi skloniji ćilimumu i smotanim dimnicama hašiša i marihuane. Krčma zaudara mirisom bijelog kubanskog ruma i crnih vina, ljubavlju i erosom. Seksualna revolucija je u začetku. S ovim originalnim ambijentom, izuzev šanka koji je završio u Parizu ’56-e godine, svjedoči autentičnost svog nastanka 1924. godine. Rađena za potrebe masonske lože Luxor, s ostakljenom vitrinom s originalnim artefaktima ondašnje ponude pića, keramičke oslikane flaše poznatih umjetnika, Maraska Luksardo oslikana s prikazom više jelena, faune i flore, rad Krizmana, Tomazea i drugih, ambalaža koja nakon ispitog sadržaja postaje vazom za cvijeće, par originalnih boca, nekoliko čaša, jedan ili dva držača za jaja s natpisom Luxor, jedna pepelnica, svjedoče sami sebe okovani u staklenoj vitrini. Lijevi i desni prostor, nije odveć velik, klupe posebno projektirane i stolovi poznatog češkog arhitekte, rustikalno odmjereni, vrata okovana kamenim okovratnicima u potpunosti se skladno uklapaju u ambijent. Konobari Paško i Kusturica oboje vlaji podrijetlom iz dalmatinske zagore zar nisu sastavni dio tog ambijenta i bešćutni svjedoci svih zbivanja i događanja u ovom prostoru. Učeni konobari. To nam ide u prilog. Ovako ionako bave se samo svojim poslom. Paško je zasigurno policijski doušnik, to nam ne smeta. Viši i niži inspektori, kao što vidite sami, nerado rade racije. Događa se rijetko, po nalogu iz višeg vrha, baš ako moraju. Rado milicioneri navraćaju na piće, prave se da ne razumiju što se tu zbiva. Manje radi nas koji visimo u ovoj drugoj prostoriji, a više radi prve prostorije u koju zalaze splitske dame dana i noći i njihovi svodnici, sitni lupeži i poneki zalutali gost namjernik, s njima dijelimo dvojnost kabineta. Milicioneri sjede u prvoj prostoriji dok drugu niječu, znaju samo proviriti kroz okvir nadsvođen kamenim gredama dajući do znanja da su prisutni klimanjem glavom dajući znak, a često time i signalizirajući da se priprema kakva racija ili dolazak drugih represivnih elemenata. Oni su sastavnica ovog miljea, smatraju se povlaštenima što se mogu družiti s intelektualcima, buntovnicima, klatnima i umjetnicima i koji put s nama popiti piće, praveći se da ništa ne vide. Lako je uočiti i zamijetiti bilo koju novu ribu u akvariju. Teško nam ubacuju krtice i doušnike. O tome ćemo poslije. Po meni, ovo je idealno mjesto za okupljanje, druženje i planiranje novih akcija, zar ne drugovi antrolopološki anarhišti? Odlučne oči titre, bulje u mene. –Suglasni smo sa svime izrečenim. Dogovoreno. Prva akcija kreće 17.01. ove godine, ujutro. Kratko prozborih –U redu. Vidimo se sutra. Ispili smo par putnih pića.”

“Borba sunca i noći, san ispuni svijet između neba i zemlje. Skupljeno sunce dopire na sjedalicu, sjedim naslonjen rukama na stol. Ushit budnosti uz padove i letove u snu ponovo prizemljen na pustoši poda, u oku osluškujem dan, udahnuh polutamu ustajalog zraka u Trokut kuhinji. Počnem ovako zboriti svojoj sjeni. Misterij anticipiran u mitovima o Ozirisu, Orfeju, Dioniziju, Heraklu, mesijanskoj ideji proročstva, mitsko zbivanje povjereno je sudbini alkemije. Žrtva daje cjelov žrtveniku, otkov mise, kruha i vina, utisnut u kalupu kozmogonijskog. Katkada iz kruha poteče vino, a katkada krv. Genotip alkemije na razini stvarnog, kalež i žrtvenik nebeskog vjenčanja crvene i plave, obred svetkovine vremena i elemenata.”

“Zbiljska alkemija nikada nije bila zvanje već istinski opus. Današnji kuhari i kuharice iznose preuzeto iskustvo nejasnih formi pozivajući se na nauk učitelja i navode da to umijeće nije njihovo, niti sveto niti božansko. Djelo je moguće dovršiti činom trodijelne kreacije, u slavu dana i noći i oblaka soli. Misterij svjedoče hramovnici, veliki i mali majstori. Razumijeće alkemije primjenom recepata posta metaforom, ne može se priopćiti onima koji posjeduju dar umovanja. Stoga, svi u kuhinjama zapadaju u dijalektiku pogrešaka poradi krive primjene recepata. Uz stotine ispisanih stranica kuharica, pećnica osta bez čuda, ne svjedoči više ispis biti, to je proces pretvorbe viših elemenata u niže – još jednom sloboda se grči u porođajnim mukama u maternici vremena, izmjene bez značaja i svrhe. Vrši promjene koje su potpuno aprirodne, om posta um, okus čula neosjetljiv posta loše probavljiv. Zahtijeva težak i naporan put, put volje ili put predanja. Umijeće nema nikakvih neprijatelja izuzev neznanja. Grobari opusa materije prima nisu u stanju pomiriti nepomirljivo.”

“Da bi čovjek razumio svoje biće mora prvo razumijeti ideju laži u njemu samom nastale svakodnevnim samolaganjem. Ono što se zbiva u Trokut kuhinji je zlurado proročstvo, psihokemija, a odgovara jednom obliku amputacije. Ti procesi su ponavljanje kozmogonijskog sjedinjavanja svijesti s bićem, opreka nesvjesnom. Svijest oblikuje logos. Čovjek je nesvjesno biće. Čovjek je sišao u tijelo kao dio svojih opereta da ovlada katastrofom koju provociraju mudrozborci novog doba, kako ovladati smrću jaganjca – vuk kao prima materia proždire mrtve kraljeve. Filozof putuje u pakao kao izbavitelj i egzorcist. Olovom mudraca sačinjen je zapis unutarnjeg razdora. Hrana nije nikakvo mrtvo tijelo, u njoj prebiva duh, život i duša zemlje, kamen mudrosti. Raskol je stvarne prirode. Zatrovano tijelo više nije nositelj tajne postanka, koda seksualne ćelije, zapisa orgona, ideje primarne seksualne energije. Zapis ispisan u tajni uznešenja. Otkrivenje 13. poglavlja mračnog doba velike zvijeri, oznaka počima kao simbol 777, duhovna preobrazba ljubavi. Ne mijenjaj svijet već sebe, duh oslobodi od psihe, psihicus je“ovis hermatitis”, skrivena pod krilima golubice. Velika jednadžba posta zaludom mistrijom u anima aurea. Bog je stvorio zemlju kao i čistilište u paklu. U tom ognju sam Bog žari tijelovo korpusnog – zmija jede svoj rep, istinito i neistinito. Bog da nježnici smisao molitvenog hrama, sve stvoreno je na sliku i priliku božanske kreacije. L.H.O.Q. – zlato je dolje ispod, njoj gori stražnjica. Brkata Mona Lisa. Seks je ono što se zbiva u tijelu, seksualnost se događa u glavi. Misaone forme hrane ego i subkvantalne svijetove. Kuhinja je lišena povijesnog. Ova wunderkammera svjedoči zbirnicu znanja, tvori čuvarnicu različitih stilskih razdoblja iznađenih u depoima Anti-muzeja, nađenih na glomaznom otpadu, seže od 16. stoljeća do 1989. godine produktom svijesti sačinjena, a umjetničkom kreacijom zgotovljena. Jedan od mogućih prototipova pronađenih u nekoj zabačenoj staretinarnici, gravura iz sedamnaestog stoljeća, prikaz tri ptice u krletci, dječak sa grozdom zrelih boba, rukom Zeuxisa oslikano, peto stoljeće prije Krista, kriptiran apokrifni zapis u slici, sjena mi kaže da to valja razotkriti, otkrivenjem iznaći priču narativa, zapis poništiti, slikovno nadomjestiti, tko je ona zapita se sjena, mumljao sam tiho da me čuje: crvenokosa krinku svog lica prekrila je tankokosivim lišćem, kišobran u ruci, na glavi razlistani grm zlatkaste aureole. Nastavlja razgovarati s arhanđelom pakla. Na zidu slika s tri gavrana. Na rascvaloj grani lozovine gavran reče nikad više, iz ovih sjena što mi sobu skrši, reče mi E. A. Poe. Na vitici jedan grozd. Sjena reče: budi pravedan u doživljaju i analizi ovoga djela, oslobodi se analitičkog u umu i svih vrsta predrasuda, i ovako rekoh svojoj sjeni: nije bit u onom što je tom djelu prethodilo već je bit u smislu djela. Većina umjetničkih djela nije produkt svijesnosti. Ovo djelo je nastalo postvarenjem bića, svjedoči stalnost, nadsvjesno, kozmogonijsko. Niti je nastalo niti je izvedeno, živ stvaralački postupak. Lišeno cilja i namjere, nastalo iz sada, ovdje i tu, u slici tri slike, viđeno orfeisti ne izmiče. U stvaranju on ne misli. Produkt je njegovog osjećanja i onog što je stvarnom voljom htio unijeti. Volja je atribut zadobivene svijesti. Sjena se zagleda u tamnu točku na mom čelu. Vidljive su mi samo oči, i reče mi ovako: nije loše, otvorio si zarobljenu sliku. Ako u njoj iznađeš nektar sjeti se samog sebe. Odvratih sjeni: oblaci miluju pticu sunca, sva tajna je u preobrazbi. Točke lebde visoko gore, vidljive su samo oku neba. Veo sjene prekri pustinju u pomrčini dana. 5. svibnja 2015.”

Biografija Vladimira Dodiga Trokuta

Vladimir Dodig Trokut je rođen 4. 4. 1949. u Kranju, ugledni hrvatsko svjetski likovni umjetnik, šaman, sakupljač umjetnina, galerist, muzeolog, donator, povjesnik, antropolog, teoretičar, predavač, publicist, tvorac je mnogobrojnih muzejskih projekata i proizvodnih poligona – tvornica-muzeja, osnivač je prvog svjetskog Anti-muzeja (Anti-muzej je projekt, a ne konvencionalan muzejski koncept), iščinio je više od 700 problemskih izložbi, akcija, performanasa, body arta, instalacija, wundercammera, living teatra, monodrama, kazališnih predstava. Zastupljen je u više enciklopedija i leksikona, među kojima i u leksikonu “Who is Who?”, kao i u svjetskim pojmovnicima. No-umjetničko djelovanje oficijelno započinje 10. veljače 1968. godine u Splitu i tamo naukuje, do 1976. godine, kod Ante Kaštelančića i Božidara Jelinića, a od 1976. živi i djeluje u Zagrebu, naukuje kod Dimitrija Baščićevića – Mangelosa, Radoslava Putara, Darka Schneidera, Haralda Szeemanna, Branka Fučića, Bogdana Bogdanovića, Mladena Pejakovića i drugih, a povremeno djeluje, radi i živi u inozemstvu. Družio se i sa priznatim umjetnicima Josephom Beuysom, Johnom Cageom, Nam June Paikom i drugima. Lider je i osnivač više formalnih i neformalnih grupa: frakcije grupe Crveni Peristil, 3i, grupa 30, Manifest 72, grupe A, B, C, D, E, grupa Atributivna participacija (suosnivači su Darko Schneider i Harald Szeemann). U periodu od 1998. do 2005. godine u Labinu, sa Haraldom Szeemannom udružuje vjenčanjem Antimuzej i Muzej opsesije za koji je tiskana grafička mapa od 15 listova i 185 artefakata – publikacija, edicija, kartolina, pečata itd. Godine 1966, 1967. i 1968. bavi se signalističkom, letrističkom i objekt-poezijom. Od 1968. godine kreće iz šamanizma u umjetnost, a iz umjetnosti u anti-muzeologiju. Deklarira se anarholiberalom i orfeistom, bavi se objektivnom umjetnošću. Začetnik je varijante konceptualne i post-konceptualne no-umjetnosti i tvorac je novih muzeoloških i umjetničkih praksi u svjetskim razmjerima, kao i nazivlja u novoj umjetničkoj praksi i muzeologiji kao što je pojam Anti-muzeja, Black-it-arta, Black out-arta, Black no-arta, industrijske arheologije i arheologije krvi. Autor je opusa različitih izvorišta od autorskog odabira predmeta do ne-mislilačkog pojma stvaralaštva kao no-mentalne forme. Utemeljitelj je sveobuhvatnog likovnog i muzeološkog projekta Anti-muzej, Otvoreni muzej, Borbeni muzej, Muzej za svaki dan, Totalni muzej, Muzej bez zidova itd. U svojim zbirnicama čuva 500 000 artefakata, dislociran je na 35 mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu, pod preventivnom je zaštitom Regionalnog zavoda za zaštitu kulturne baštine od 1981. g. Anti-muzej je intelektualno vlasništvo, duhovno vlasništvo i transfer znanja V.D.T-a i patent i inovacija muzejske prakse u svjetskim razmjerima. Javnosti je poznato da je godine 1991. zbirka Anti-muzeja, zaštićeni spomenik kulture, darovan u cjelini hrvatskom narodu, a 2012. godine data je na upravu Vijeću Europe. Činjenica je da je Anti-muzejski koncept međunarodno prihvaćen, segmentalno realiziran i prikazan u više od pet zemalja. O aktivnosti prikupljanja i teoretskoj misli davno se očitovala javnost kroz izložbe i strukovna udruženja, kao unikatne pojave u međunarodnim razmjerima. Djela mu se nalaze u svjetskim muzejima i zbirkama.